Tvrdoća na ogrebotine: prvenstveno se koristi za poređenje tvrdoće različitih minerala. Metoda uključuje korištenje štapa s jednim tvrdim, a drugim mekim krajem za grebanje materijala koji se testira. Tvrdoća materijala određena je mjestom ogrebotine. Kvalitativno govoreći, tvrdi predmet proizvodi dužu ogrebotinu, dok meki predmet proizvodi kraću ogrebotinu.
Tvrdoća udubljenja: prvenstveno se koristi za metalne materijale. Metoda uključuje utiskivanje određenog indentera u materijal pod određenim opterećenjem. Tvrdoća materijala uspoređuje se veličinom lokalizirane plastične deformacije na površini. Zbog razlika u utiskivaču, opterećenju i trajanju opterećenja, postoje različite vrste tvrdoće utiskivanja, uglavnom tvrdoća po Brinelu, tvrdoća po Rockwellu, tvrdoća po Vickersu i mikrotvrdoća.
Odbojna tvrdoća: prvenstveno se koristi za metalne materijale. Metoda uključuje ispuštanje posebno dizajniranog malog čekića sa određene visine da udari u uzorak materijala koji se testira. Tvrdoća materijala određena je količinom energije deformacije koju je uzorak uskladištio (i potom oslobodio) tokom udara (mjereno visinom odskoka čekića).
